Što je sloboda okupljanja i udruživanja?
Sloboda okupljanja dopušta svakoj osobi okupljanje u grupe radi djelovanja na koordiniran i svrhovit način. Sloboda okupljanja ne podrazumijeva samo bilo koju grupa ljudi od kojih svatko djeluje pojedinačno, već i kolektivno djelovanje, kao što su, na primjer, marš, prosvjed ili demonstracija. Sloboda udruživanja dopušta svakoj osobi da se pridruži grupi ili organizaciji radi ostvarivanja zajedničkog cilja. To može biti sindikat, strukovna udruga ili druga organizacija. Osim što osigurava pravo na okupljanje i udruživanje, sloboda okupljanja i udruživanja također štiti od prisilnog pridruživanja.
Koja su ograničenja slobode okupljanja i udruživanja?
Ovo pravo obuhvaća privatna i javna okupljanja, statična i dinamična, pri čemu je ključna riječ „mirno”. Drugim riječima, nasilna okupljanja nisu zaštićena.
Općenito, sloboda okupljanja i udruživanja nije apsolutna i stoga može biti podložna ograničenjima. Europska konvencija o ljudskim pravima predviđa tri kriterija koji moraju biti zadovoljeni da bi ograničenje bilo zakonito:
1. Ograničenje je predviđeno zakonom: u nacionalnom zakonodavstvu postoji odredba koja dopušta takvo ograničenje
2. Ograničenje je neophodno u demokratskom društvu:
- u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti
- radi sprječavanja nereda ili zločina
- radi zaštite zdravlja ili morala
- radi zaštite prava i sloboda drugih
3. Ograničenje je razmjerno (nije veće nego što je potrebno za postizanje željenog cilja)
Ove kriterije također su općenito prihvatile i primijenile druge međunarodne institucije za ljudska prava, a slijede ih mnoga nacionalna tijela odgovorna za donošenje odluka.
Tko štiti slobodu okupljanja i udruživanja?
Država je prvenstveni jamac ljudskih prava. Njene obveze su dvojake: negativne (obveze da nešto „ne učini”) i pozitivne (obveze da nešto „učini”).
Negativna obveza je suzdržati se od proizvoljnog miješanja u nečiju slobodu okupljanja i udruživanja kako bi stvorila okruženje u kojem se ljudi mogu slobodno okupljati i udruživati. Pozitivna obveza je osigurati zaštitu ove slobode. S tim ciljem država treba donijeti relevantne zakone, imati funkcionalan pravosudni sustav i poduzeti sigurnosne mjere kako bi se osigurala sigurnost okupljanja, i slično.
Međunarodno priznanje ovog prava
Prvi prekretnički dokument o ljudskim pravima, Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena 1948., u članku 20. (1.-2.) navodi:
„Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. Nitko se ne smije prisiljavati na pripadanje nekoj udruzi.”
Ta je sloboda kasnije usvojena u međunarodne i regionalne konvencije o ljudskim pravima. „Međunarodna organizacija rada” usvojila je posebnu konvenciju koja obuhvaća različite aspekte slobode udruživanja – Konvenciju o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje.
Odbor za ljudska prava također je naglasio važnost prava na okupljanje, navodeći:
„To je važno samo po sebi jer štiti mogućnost ostvarivanja individualne autonomije u solidarnosti s drugima. S drugim srodnim pravima, ono također čini sam temelj sustava participativnog upravljanja temeljenog na demokraciji, ljudskim pravima, vladavini prava i pluralizmu.”