Što je diskriminacija?
Do diskriminacije dolazi kada se prema osobi postupa drugačije od drugih osoba u sličnoj situaciji zbog neke njezine karakteristike kao što su rasa, etničko podrijetlo, spol, jezik, vjera ili drugo.
Diskriminacija je zabranjena jer je u suprotnosti s načelom jednakog postupanja, temeljnim za ljudska prava.
Postoje tri oblika diskriminacije:
1. Izravna
kada je osoba izravno pogođena razlikom u postupanju.
2. Neizravna
kada se zakon ili politika naizgled jednako primjenjuju na sve i neutralni su (nediskriminirajući), ali zapravo diskriminiraju određenu skupinu.
3. Diskriminacija na temelju povezanosti
Kada se diskriminatorno postupanje prema jednoj osobi prenese i na drugu osobu koja je s njom blisko povezana (npr. roditelj – dijete).
Koje su moguće osnove za diskriminaciju?
Popis nije konačan te do diskriminacije može doći na različitim osnovama. Najčešće su:
- rasa, etničko podrijetlo i boja kože
- spol, rod i seksualna orijentacija
- jezik
- vjera
- političko ili drugo mišljenje
- bračni ili roditeljski status
- imigracijski status
Može li diskriminacija biti opravdana?
Da, nisu svi slučajevi diskriminacije zabranjeni.
Razlika u postupanju neće se smatrati kršenjem ljudskih prava ako za njega postoji objektivno i razumno opravdanje i ako ono ima zakonit cilj (npr. zaštita nacionalne sigurnosti, ponovna uspostava mira ili drugo).
Postoji i koncept pozitivnog djelovanja (posebne mjere) – povoljnog postupanja prema skupinama koje su tradicionalno bile nezakonito diskriminirane (npr. etničke manjine i žene).
primjer U predmetu Andrle protiv Češke, Europski sud za ljudska prava utvrdio je da niža dob za odlazak u mirovinu (57 ili niže) za žene koje su odgojile djecu u usporedbi s dobi za muškarce (60 godina) nije nezakonita jer takav zakon ima za cilj „kompenzirati stvarnu nejednakost između muškaraca i žena”.
Tko štiti ovo pravo?
Kako je država prvenstveni jamac ljudskih prava, ona mora osigurati poštivanje zabrane diskriminacije.
Obveze države su dvojake: negativne (obveze da nešto „ne učini”) i pozitivne (obveze da nešto „učini”).
Negativna obveza zahtijeva od javnih vlasti da ne diskriminiraju na nezakonitim osnovama.
Pozitivna obveza zahtijeva od države da:
- donosi zakone koji nisu diskriminirajući
- zabrani nezakonitu diskriminaciju
- učinkovito istražiti slučajeve u kojima je osoba stavljena u neopravdano nepovoljan položaj
- na drugi način ispravi činjenične nejednakosti koje postoje u društvu (podržavanjem ranjivijih ili manje zaštićenih skupina)
Međunarodno priznanje ovog prava
Zabrana diskriminacije proizlazi iz načela jednakosti: svi su ljudi rođeni slobodni i jednaki. Bilo koja karakteristika ili status osobe nisu valjan razlog za nepovoljan tretman.
Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. u članku 7. navodi:
„Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.”
Ova se zabrana također nalazi u svim najvažnijim međunarodnim i regionalnim konvencijama o ljudskim pravima. Osim toga, postoje brojne specijalizirane konvencije koje od diskriminacije štite različite ranjive skupine poput žena, osoba s invaliditetom i migrantskih radnika.