Diskriminacija se pojavljuje u različitim oblicima i u mnogim područjima života. Zato je važno naučiti prepoznati diskriminaciju te znati imate li se pravo žaliti i kome.
Diskriminacija je postupanje koje osobu stavlja u nepovoljan položaj, bez objektivnog razloga, jednostavno zbog toga tko ona jest. Diskriminacija se događa kada se vještine, sposobnosti i okolnosti osobe ne procjenjuju pojedinačno, već se stvaraju negativni stavovi i stereotipne pretpostavke na temelju osobnih karakteristika kao što su rasa, etnička pripadnost, vjera ili uvjerenje, spol (rod), jezik, seksualna orijentacija, invaliditet, dob ili drugi status. Diskriminacija može poprimiti različite oblike, pojaviti se u različitim sferama života i vršiti se sa ili bez namjere da se diskriminira. Diskriminacija rezultira isključivanjem i odbacivanjem ljudi te uskraćivanjem njihovih prava.
Diskriminacija i ljudska prava
Imate pravo uživati svoja ljudska prava na ravnopravnoj osnovi s drugim pojedincima, bez diskriminacije. Zabrana diskriminacije temelj je svih ljudskih prava.
Različiti međunarodni ugovori imaju različite stupnjeve zaštite od diskriminacije.
U okviru ljudskih prava, pravo na jednakost i nediskriminaciju štiti se na dva načina. U nekim međunarodnim instrumentima za ljudska prava zabrana diskriminacije nije samostalno pravo, već se odnosi samo na druga prava i slobode zaštićene tim instrumentom. Na primjer, vlada mora poštivati vaše pravo na privatni i obiteljski život, pravo na pošteno suđenje itd. bez diskriminacije.
primjer Ovaj pristup koristi Europska konvencija o ljudskim pravima. Članak 14. Konvencije propisuje da se prava priznata Konvencijom štite bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Zato se pritužba zbog diskriminacije može podnijeti samo ako se odnosi na neko drugo konvencijsko pravo.
S druge strane, u nekim je instrumentima ili zakonima zabrana diskriminacije autonomno, zasebno pravo, koje nije povezano ni s jednim drugim pravima. Ovo pravo ne ovisi o tome postoji li stvarno i povrijeđeno neko drugo ljudsko pravo.
primjer Članak 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije općenito propisuje da su “svi oblici diskriminacije zabranjeni”. Takva se odredba primjenjuje neovisno o tome je li diskriminatornim činom dodatno povrijeđeno neko drugo ljudsko pravo.
Obveze države
Zabrana diskriminacije uključuje i negativne i pozitivne obveze države. Negativna obveza znači da država, odnosno javna tijela, ne smiju diskriminirati. To znači da država mora izbjegavati donošenje zakona, politika i programa koji su diskriminirajući, a javna tijela ne bi trebala primjenjivati ili provoditi zakone i politike na diskriminirajući način. Primjerice, Sabor ne može usvojiti zakon po kojemu u policiji smiju raditi muškarci, ali ne i žene. Državna agencija ne može muslimanima uskratiti naknade za nezaposlene.
Međutim, jednakost se ne može postići ako samo javna tijela imaju obvezu nediskriminirati. Stoga, država također ima pozitivnu obvezu osigurati da se diskriminacija ne dogodi kroz postupke pojedinaca. U tim slučajevima, potrebno je potražiti odredbe posebnih zakona koji reguliraju određena područja života i spomenute zaštićene karakteristike.
U određenim slučajevima, tijela javne vlasti također mogu poduzeti mjere za promicanje jednakosti i uklanjanje prepreka koje sprječavaju određene skupine pojedinaca (npr. osobe s invaliditetom) da ostvaruju svoja prava na isti način kao i drugi. Primjerice, u Hrvatskoj poslodavac ima obvezu prilagoditi radno mjesto osobi s invaliditetom za obavljanje potrebnih poslova.
O ovom odjeljku
U ovom odjeljku pronaći ćete informacije o osnovama po kojima je diskriminacija zabranjena. Također će vam pomoći u preporznavanju različitih vrsta diskriminacije.